Zemlja. Gledano iz vana: predivna, spokojna, večim dijelom plava kugla što lagano pleše kroz crnu pozadinu svemira.
Gledano iznutra: kaos u nastajanju. Milijuni malenih mravića što svakodnevno rutinski skupljaju hranu, grade nastambe i brinu se za svoje nasljednike, jata leptira što bešumno lete zrakom, krda slonova što snažno koračaju zemljom, užurbani životi na ulicama gradova u potrazi za boljim životom…
A kako je sve počelo? Jednom davno, prije cca 4,6 milijardi godina nastao je planet koji nazivamo našim domom. A samo milijardu godina nakon počeo je život na njemu. U početku, kada je Zemlja još bila u nastajanju bila je neprekidno bombardirana raznim objektima iz svemira, kao što su asteroidi i kometi. Jedan takav veliki objekt udario je u mladu Zemlju, što je pokrenulo reakciju zagrijavanja planeta.
On se doslovno usijao, pri čemu se željezo spustilo u niže slojeve, prema jezgri, a gornji slojevi od stijena su se otopili čineći oceane užarene lave. Pakao na Zemlji! Para je stvorila atmosferu sterilnog planeta. Užarena jezgra željeza proizvodila je (i još uvijek proizvodi) magnetsko polje oko Zemlje. To je vrlo važno jer je stvorilo uvjete za naseljivi planet.
Upravo to polje štiti našu atmosferu od štetnih utjecaja solarnih vjetrova koji bi je mogli otpuhati i ostaviti Zemlju bez zaštite. Nešto kao Firewall na našem kompjuteru J. Kroz vrijeme, planet se formirao, stvarajući vulkane i izbacujući užarenu lavu na površinu. Sudari sa svemirskim objektima su se i dalje događali….
Jedan takav sudar će zauvijek promjeniti Zemljinu povjest. Objekt veličine Marsa udario je u Zemlju koja je već tvorila 80% svoje mase. Sila udarca je bila tolika da je otopila vanjske slojeve planeta i spojila ih u jedan, stvarajući tako veću Zemlju.
Razne stijene i kamenje koji su ostali od sudara spojili su se i stvorili su manji objekt – naš Mjesec . Upravo on je odgovoran što poznajemo godišnja doba, jer svojim utjecajem na Zemlju održava njezin tilt, zbog čega je ona nagnuta u svojoj osi, te Sunčeva svjetlost različito pada na planet, čineči ga vrlo zanimljivim mjestom za život.
Kroz godine Zemlja se hladila. Tople tekućine su prekrile planet, osim nekoliko vulkanskih planina širom planeta. Misterij je kako je ta voda dospjela ovdje. Jedna teorija je da su upravo vulkani zaslužni. Oni izbacuju ogromne količine pare u atmosferu. Kada se Zemlja ohladila para se kondenzirala u kišu i opskrbila planet vodom.
Ali od kuda je došla vodena para koju su vulkani izbacili? Vulkani zapravo recikliraju materijale iz stijena, uključujući vodu. Ali to nije nova voda. Znanstvenici kažu – voda je došla iz svemira. Kometi, kroz svoje masovno sudaranje sa Zemljom mogli su donjeti ogromne količine vode.
Također, meteori nose i organske kiseline koje su mogle stvoriti život na Zemlji. Tako su nastali prvi jednostanični organizmi koji su s vremenom evoluirali u bakterije koje su fotosintezom proizvodile kisik. A to je otvorilo vrata u posve novu dimenziju života.
Tako danas poznajemo Zemlju čija je atmosfera sastavljena od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, vodene pare, ugljičnog dioksida i ostalih plinova.To je planet površine 510.065.284 km2, od čega je kopneni dio samo 148.939.063 km2 (29% ukupne površine), dok je preostali dio prekriven vodom.
Poznajemo četiri Zemljina sloja, a čine ju vanjska kruta kora, tekući omotač ili plašt, tekuća vanjska jezgra, unutrašnja kruta jezgra.
Za jedan puni obrtaj oko svoje osi potrebna su 24 sata, a okreće se u smjeru zapada prema istoku. Za jednu rotaciju oko Sunca potrebno joj je 365 dana. Najmanja udaljenost od Sunca iznosi 146 miliona km, a najveća udaljenost 152 miliona km. Ona je treći planet od Sunca i spada u unutarnje planete, zajedno sa Merkurom, Venerom i Marsom.
Sada kada smo upoznali njezine osnovne značajke, saznali pobliže kako je nastala, pokušali objasniti kako je stvorila život, vrijeme je da shvatimo koliko smo sretni što živimo na toj predivnoj rotirajućoj kuglici. Možda nismo odgovorni u tolikoj mjeri za globalno zatopljenje (prema novim saznanjima), ali svakako smo odgovorni za zagađenje koje svakodnevno radimo.
Nije potrebno navoditi mjere očuvanja okoliša, svatko od nas zna koje su. Pitanje je što činimo kako bismo iz sproveli u djelo, i je li nas briga uopće. I shvatite da nismo jedini stanovnici ove bajke, djelimo ju sa milijunima vrsta koje nas mole da pripazimo što radimo. Pa budimo dobri susjedi.
Komentiraj