Svima je već poznata legenda o krvožednim stvorenjima, vrebaju nas noću, grickaju nam vratiće, imaju razne nadnaravne moći (ovisno koju knjigu čitamo ili koji film gledamo). Koliko su nam strašni toliko nas i fasciniraju i jednim djelom možda čak i priželjkujemo susret sa jednim takvim.

Ne da nas iscjede i ostave da umremo, nego nas zapravo zanima kako bi to bilo biti jedan od njih, i imati takve moći, biti snažan…

No, koliko zapravo ima istine u tim pričama? Malo sam istraživala po netu, i otkrila da se spominju u gotovo svakoj kulturi, daleko kroz prošlost. Zapravo je teško odrediti što su ti ljudi stvarno vidjeli i čuli, pogotovo u modernije vrijeme kada smo bombardirani raznim filmovima i serijama gdje ih opisuju na različite zanimljive načine. Ne bi bilo čudno da mašta proradi i tako možda preuveliča neki događaj ili osobu.

Postoje bolesti koje uzrokuju bljedolikost, čak i rast zubi, osjetljivost na sunce itd… Sigurno bi takva osoba, ukoliko bismo ju sreli, izgledala zastrašujuće i čudno, a čim nešto ne razumijemo pridodajemo tome neka nadnaravna svojstva, sposobnosti i zamotamo sve skupa u strašnu tamnu priču koja navodno stoji iza života takve osobe.

Grof Drakula, najpoznatiji vampir iz Transilvanije utemeljen je prema Vladu III. Tepešu koji je vladao područjem današnje Rumunjske 1446.- 1476.g. uz prekide. Bio je poznat po okrutnosti prema neprijateljima koje je nemilosrdno nabijao na kolac. Naziv Drakula vjerojatno potjeće iz viteškog Reda Zmaja (rumunjski Drac – Zmaj).

Zanimljivo je da je najviše priča o vampirima poteklo upravo sa Balkana i Istočne Europe. Jedna takva priča o vampiru potječe iz Srbije 1727.g. Govori o čovjeku imena Arnold Paole za kojeg se vjeruje da je postao vampir nakon smrti.

Arnold je služio vojsku u Grčkoj i na Levantu, te se vratio u rodno selo. Svojoj ženi rekao je da je imao susret sa vampirom za vrijeme služenja vojske. Ubio ga je, ali je osjećao kao da je proklet. Nedugo nakon što je ispričao priču Arnold umire nesretnim slučajem. Mjesec dana nakon smrti susjedi su govorili kako su ga vidjeli da luta selom.

Prijavljeno je nekoliko slučaja smrti. Došle su vlasti iz Beograda, otvorili su grob i našli pomaknuto tijelo otvorenih usta natopljenih krvlju. Prekrili su ga češnjakom i zabili mu kolac kroz srce pri čemu je leš ispustio užasavajući krik!

Nakon nekog vremena još se dogodilo nekoliko ubojstava gdje su pronađeni desetogodišnja djevojčica, sedamnajstogodišnja djevojka, te seljak za koje se smatralno da su vampiri. Probodena su im srca kolcima, glave odsjećene, tijela spaljena. Nakon toga ubojstva su prestala.

Prvi puta riječ “vampir” spomenuta je 1734. u Oxfordskom Engleskom rječniku, a vezana je upravo za ovaj slučaj gore naveden.

U 18. i 19. stoljeću u Americi ljudi su svojim umrlima vadili srca i odsjecali glave kako bi bili sigurni da se neće vratiti i ubiti ih. U Africi su zabilježene priče domorodaca koji opisuju bića koja se mogu pretvoriti u razne ptice ili krijesnice koje proganjaju djecu i sišu krv noću.

1970-tih u Londonu se skupila grupa amatera koja su se smatrala ubojicama vampira, te su se noću okupljali na grobljima. Nekoliko knjiga je napisano na tu temu koje tvrde da su pronašli cijelo gnjezdo vampira i ubili ih.

Ta “vampirska” bića prate nas kroz povijest, i iako zapravo većina nas smatra da ne postoje svjesni smo legenda o njima i možda tamo negdje u kutu zdrave pameti ostaje mjesto rezervirano za mogućnost istinitosti ovih priča.

Jer svaka legenda leži na nekim temeljima. Vjerojatno iskrivljenim kroz godine, možda preuveličanim, ali priče su ipak od nekuda krenule.

Pa imajmo na umu da je svašta na ovom svijetu moguće, bili mi spremni vjerovati u to ili ne.