Nedavno sam dobila obavijest iz banke da do određenog datuma dođem podignuti svoju novu ČIPIRANU iskaznicu za tekući račun, jer u protivnom više neću biti u mogućnosti podići SVOJE novce jer mi stara iskaznica više od tog datuma neće vrijediti, iako nije istekla, prema datumu otisnutom na njoj. To me potaknulo na razmišljanje. Znači, nisam imala izbora, ili ću učiniti kako je navedeno u obavijesti ili neću moći do svojih novaca. Što i nije različito od dosadašnje funkcije  te “stare” kartice, ali nije bit u tome. Bit slijedi…

Hmm… ok, što te čipirane kartice imaju drugačije od dotadašnjih kartica? Osim čipa, naravno. Čemu služi taj čip osim boljoj kontroli banke ili koga već što radimo i kako i kada…? A to su ionako mogli provjeravati i do sada. Osim što vjerojatno, barem mi tako pada na pamet, uz pomoć tog čipa mogu odrediti položaj bilo kada, bilo gdje, neovisno obavljamo li trenutno neku transakciju, nešto kao GPS. Pretjerujem? Možda.

A onda čitam o novim osobnim iskaznicama, tzv. “pametne” osobne iskaznice koje imaju biometričke sustave za prepoznavanje lica i otisaka prstiju. A onda ubrzo nakon toga ćemo valjda i mi sami biti jedna velika hodajuća iskaznica sa čipom ili nekakvim bar-kodom na koži gdje će nas skenirati kao kakvu namirnicu u trgovini.

Jeste li svjesni , tj da li vas zabrinjava ta činjenica? Mene jako. Da više neće biti moguće prošetati kvartom, otići na godišnji odmor, negdje na selo ili u planine a da ti se ne zna lokacija i da te ne kontroliraju.

Ponekad sa nostalgijom gledam na prošla vremena kada sam bila dijete. Ne iz političkih razloga nego čisto “neznanje je blaženstvo” razloga. Jer sam bila klinac i bolila me briga o bilo čemu osim o igračkama i zabavi. I takvo djetinjstvo bi svako dijete trebalo imati. Čemu ih zamarati brutalnošću svijeta.

Sada kada znam neke stvari ili sam ih barem svjesnija više kužim koliko je mentalno ružan svijet u kojem živimo, bez obzira što je u fizičkom izdanju naprosto predivan! Obožavam ovu Zemlju i sve što ide s njom u paketu, od prirodnih katastrofa pa do duge poslje kiše. Sve je to proces koji se odvija bez obzira nastanjujemo li ovaj planet ili ne.

No ono što mrzim je samodopadnost čovjeka, arogantnost njegovog nastupa, pohlepa za privatizacijom i koristoljubljem svega bez imalo grižnje savjesti. Kao virus. Tu je i truje sve oko sebe. To su naravno oni ljudi koji nam stvaraju te čipove tj naručuju njihovu proizvodnju, koji umjetno stvaraju bolesti i prodaju ih pod lijekove, to su oni ljudi koji nam truju vodu, hranu, naplaćuju nam maltene zrak koji dišemo, sa kamatama.

A dio toga svega je i u svakome od nas, ako onako istinski pogledate duboko u sebe. Tu je. Svaki dan. Svatko se bori za sebe. I reći ćete, to je ljudska priroda. Zakon jačeg. Zašto? Zašto bi morao pregaziti nekoga da bi sebi napravio dobro? Zašto i ti i on ne možete živjeti jednako? Što je u tome loše?

Jesam li samo ja ta koja vidi apsurd u takvom ponašanju, previše naivna, vjerujem u bajke i bolje sutra? Ili su nas jednostavno tako naučili od početka, taj netko, prvi, Adam ili kako ga god želite nazvati. Je li nam on došao i rekao: Zajebi ovog da bi dobio njegov komad zemlje. Od kud nam to? Zašto se nismo naučili na obrnuto? Ne bi bilo zabavno, zar ne?

Nije sve tak sivo, sunce i dalje sije, mi se i dalje budimo i uživamo u našim tjelima koje smo dobili na posudbu. Imamo privilegiju iskusiti sve faze života. Ali negdje, u toku vremena, netko nam je lagao. Nije nam rekao da je u tim fazama života cilj iskoristiti dan, svaki dan. Da je cilj proputovati svijet, upoznati što više ljudi, uživati sa životinjama i biljkama, kupati se u oceanima i sunčati se na nekakvoj pješćanoj plaži… Rekao nam je da je cilj steći što više papira poznatih kao novac, uništiti sve oko sebe da bi ti bio najbolji i najjači i da bi jednoga dana kontrolirao svijet.

A sada kada smo recimo otvorili oči i ugledali ružnu istinu što nam je činiti? Kako možemo samo jednostavno doći i reći: ja neću čipiranu karticu i neću mobitel i neću osobnu iskaznicu i neću GPS i neću ništa što ima veze sa bilo kakvim oblikom kontrole…?? Nije tako lako, jelda?

Prvo zato što su nas navikli na taj “komfor” da ni ne kužimo koliko nam je zapravo grozno, a drugo zato što si prisiljen živjeti pod tim uvjetima ako želiš opstati. I nemaš se gdje sakriti.

Pa kako onda? Mora biti rješenja. I ima ga. Kako se ono kaže: za svaki problem postoji rješenje. Potrebno je htjeti. Jednostavno biti svjestan toga što rade, raspitati se o svemu što se uvodi, ukoliko je moguće odbiti ako mislite da nije za vašu korist, a vjerojatno nije kao što ništa što su nam do sada prodavali nije zbog isključivo koristi čovječanstva jer bi bilo besplatno. Ne vjerovati svemu što nam kažu, uzmite sve sa dozom rezerve, napravite korak unatrag i razmislite. Budite informirani!

Vidjeli ste što se je dogodilo sa cjepivima protiv svinjske gripe. Prazne čekaonice! E to se zove pokret i razmišljanje svojom glavom! I ponosna sam na to! To je jedan korak dalje u rušenju tog globalnog zatvora što ga grade.

I molim vas, i dalje uživajte u ovom suncu, u skorom zelenilu oko vas, u pjevu ptica i budite se sretni. To je ono važno. Ostanite pozitivni. Sve će se riješiti, mora! Idemo pametno dalje!