I šećeš tako jednog dana Svemirom, ideš svojim poslom, kad odjednom osjećaš pritisak, kao neki lagani magnet kako te privlači. Odjednom, više se ne možeš kretati u smjeru u kojem si išao, nešto te vuče unatrag. Okreneš se, ničega nema. Pokušavaš i dalje ići svojim putem, ali ne možeš. Odjednom, rubovi tvog kaputa se povlače unatrag kao plašt na junaku koji leti. Ali razlika je u tome, što plašt bježi s tebe… konac po konac se odmotava i odvlači u nepoznato. A onda, iznenada, počinješ vidjeti čudovište koje te želi za večeru! Vidiš konce tvog plašta kako upadaju u majušnu crnu rupu! A te konce slijede preostali dijelovi kaputa, zajedno sa cijelim tvojim tijelom!

Tako nekako bi izgledao susret nekoga od nas i crne rupe u svemiru, kada bi to uopće bilo moguće dočarati, uzevši u obzir da ova crna rupa o kojoj sam ja pričala bi vjerojatno bila tako malena da ju uopće nebi niti vidjeli golim okom. A bila bi dovoljno snažna da vas cijele uvuče u sebe.

Ali možda je bolje da se prebacim na terminologiju koja je više vezana za crne rupe a to su zvijezde i svemir sam po sebi, mada i mi kao dio svemira spadamo u to. Al da ne filozofiram previše… slijedi priča o nastanku i životu ovih veličanstvenih ali zastrašujućih objekata.

Masivna zvijezda na umoru! Potrošila je svoje gorivo, većinom hidrogen koji ju je hranio cijeli njezin život. Dok se hladi, nekad ogroman div od zvijezde, tako masivna,  sada se skupila u sićušnu lopticu. Urušava se sama u sebe i…. eksplodira! To se zove SUPERNOVA! Eksplozija tako jaka da svojom svjetlošću zasjeni cijele galaksije! No, poneke zvijezde su toliko masivne, stotine puta veće od našeg Sunca, tisuću puta svijetlije,  da ne samo da eksplodiraju nego se njihovi vanjski slojevi ispuhuju u svemir, a jezgra se urušava u sebe. Milijoni i milijoni tona zvijezdane tvari skuplja se sve više dok se cijela zvijezda ne skupi u jednu mikroskopsku točku. I odjednom… svjedoci smo rođenja crne rupe! A kada crna rupa nastane ona nikad ne umire.

Crne rupe su crne. Ali čak i njih se može otkriti. A najlakši način je – dok se hrani! Crna rupa je zapravo podivljala gravitacija. Gravitacija tako jaka da iako je sama crna rupa mala guta čitave zvijezde! Ništa joj nemože pobjeći! Čak ni svjetlost. To je sila poput tornada, kojeg ne vidite dok ne počne usisavati u sebe materiju i zrak. Tada počinjete vidjeti vrtlog.

Kada se zvijezda previše približi crnoj rupi biva uhvačena u njezin smrtonosni zagrljaj. Plin iz zvijezde okreće se oko rupe stvarajući supervrući disk zvijezdane tvari promjera stotine tisuća kilometara. Taj ples traje milijunima godina

Zanimljivo je to što je otkriveno da u središtu svake galaksije postoji super-masivna crna rupa. Iako zvuči užasno, vjeruje se da su upravo te masivne crne rupe nekako odgovorne za stvaranje galaksija.

Jedna takva nedavno je otkrivena  u srcu udaljene galaksije. Smatra se da je stara oko 12.7 bilijuna godina, što bi značilo da je nastala samo bilijun godina nakon stvaranja svemira. Ono što zbunjuje znanstvenike je kako je uspjela narasti tako velika u tako kratkom roku od Velikog Praska. Takozvano „mračno doba“ – kako ga znanstvenici nazivaju – traje od početka Velikog Praska koji je nastao prije od prilike 13.7 bilijuna godina, pa do kojih bilijun godina nakon toga kada su se počele formirati prve zvijezde, crne rupe, galaksije itd. Ova crna rupa o kojoj pričamo je tako velika da u nju stane oko 1000 naših Solarnih sustava, i teži koliko i sve zvijezde u našoj Mliječnoj stazi. To je teško i zamisliti!

Tko zna koliko takvih ima u čitavom svemiru, i hoće li nas jednog dana jedna takva, a mozda i ona manja potpuno uništiti. Iako su veće šanse da nas prije toga pogodi asteroid, ili da se naše Sunce istroši.  Ali to je već druga priča…

Iako su me crne rupe isprva užasno plašile sada me fasciniraju. Nešto tako moćno, tako jako da trenutno neznamo za niti jednu jaču silu u Svemiru. Doslovno rupa bez dna. Ili se barem tako vjeruje. Ali ako smijem malo o svojim teorijama… Po mom vjerovanju i crna rupa mora imati kraj. To što uvuče u sebe mora nekuda izaći. Sama logika nalaže tako. Možda su crne rupe prolaz u druge dimenzije. Jednostavno vrata u drugi svijet. A možda su crvotočine ili neki prečac do nekog drugog kraja svemira. Zvuči kao znanstvena fantastika. Ali i sami Einstein je rekao da je tkivo svemira savitljivo i sastoji se od prostor-vremena. I kada se to tkivo savine na određeni način moguće je napraviti kraticu od udaljenosti A do udaljenosti B. To se može postići crvotočinama. Iako su njega crne rupe zbunjivale, i prema njemu one nebi smjele postojati, tko kaže da upravo one nisu taj tunel prostor-vremena?  Tko kaže da postoje samo 3 dimenzije samo zato što ih mi toliko vidimo? Ako nešto ne vidimo ne znači da nije ovdje. A tada zakoni fizike koje poznajemo jednostavno prestaju vrijediti.

Vjerujem da ćemo u skoroj budućnosti otkriti način putovanja kroz vrijeme i prostor, i da će biti puno jednostavnije nego što smo mislili…

Think outside the box…